SRBI će se vremenom, da ne bude zabune, ponovo uzdići. Sa snagom koja ih razdvaja, sa tim jakim osećajem pripadnosti sopstvenoj kulturi. Koja ne znači netrpeljivost već ponos na svoje korene - kaže Italijan Alesandro di Meo, autor knjige „Urlik sa Kosova“, u izdanju kuće „Pešić i sinovi“, zbirke istinitih i potresnih priča o sudbinama Srba sa Kosova i Metohije.

Od NATO bombardovanja naše zemlje 1999. godine, Di Meo je krenuo u borbu za istinu i pravdu za srpski narod. Napisao je četiri knjige i napravio nekoliko dokumentarnih filmova o Srbima koji žive u izolovanim selima Kosova i Metohije, kao i o izbeglicama, i već četrnaest godina neumorno pokušava da dopre do ušiju gluve javnosti Zapada i istera pravdu na videlo.
Osvedočeni humanista na delu, Srpkinju izbeglu sa Kosova i njenog sina, ugostio je pune tri godine u svojoj kući u Rimu, i učinio sve da se detetu uradi transplantacija koštane srži u Italiji.
- Ona mi je kao sestra, moja sestra - kaže nam Di Meo na srpskom.
Gost iz Rima u četvrtak je svečano primljen u Udruženje književnika Srbije, kao počasni član.
* Šta ste naučili o Srbima?
- Pokušavao sam pre svega da produbim znanje o srpskom narodu, kroz istoriju. Za razliku od onoga što je jaka medijska propaganda plasirala i što smo mogli da čitamo o Srbima kao o divljim ljudima, genocidnom narodu, zločincima, uverio sam se u potpunu suprotnost: da su Srbi divan narod, vrlo gostoljubiv, otvoren za strance. Ono što sam naučio i što stalno ponavljam jeste da su Srbi kroz istoriju mnogo puta morali da se pokoravaju, ali da se nikada nisu savili pred neprijateljem i osvajačem. To je najveća odlika srspkog naroda: možda su poraženi, u vreme Turaka, svetskih ratova, ali ponavljam - nikada se nisu savili. To je metafora srpskog naroda, koju najviše volim. Ta sposobnost Srba da odole nevolji i zlu.
POMOĆ DESETINAMA PORODICA Arhitekta po profesiji, zaposlen na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Rimu „Tor Vergata“, Alesandro di Meo radi na doktorskoj studiji „Kultura i teritorija“, paralelno sa studijom crkava i manastira na Kosovu i Metohiji. Istinski humanista, član je udruženja „Most za“, organizacije koja se bavi posledicama koje moderni ratovi imaju na civilno stanovništvo. Inicirao je prikupljanje sredstava za nabavku opreme za pedijatrijska odeljenja bolnice „Majka i dete“ u Beogradu, lekove i robu za Crveni krst Srbije u Kraljevu, za lečenje srpske dece obolele od teških bolesti u Italiji. Organizovao je izlete i gostoprimstvo deci iz izbegličkih porodica u Italiji i finansijsku pomoć desetinama porodica.
* To ste uvideli i među ljudima sa Kosova?
- Za 14 godina boravio sam mnogo puta na Kosovu i u Kraljevu gde se nalazi najveći broj izbegličkih kampova. Najjači utisak mi je kako taj narod koji nema takoreći ništa, uspeva da preživi sa sto evra mesečno, uspeva da se podigne i ide dalje. Neverovatna je upornost i snaga u srpskom narodu da ni od čega i ni iz čega ponovo nastavlja sa životom. To me je uvek fasciniralo, mogao bih tri dana da vam pričam o tome.
* Među brojnim pričama sa Kosova koje prenosite svetu, koja je utisnula poseban pečat?
- Dečani su mi ostali u srcu. Taj manastir me je potpuno impresionirao. Ima na Kosovu i Metohiji hiljade pejzaža i ljudi o kojima bih mogao da pričam. Kako zaboraviti sva ta lica i sudbine... U italijanskoj verziji knjige „Urlik sa Kosova“ postoji i DVD sa dokumentarnim filmom koji sam snimao. Film počinje snimkom gde se žena, koja je pobegla sa Kosova, vraća posle deset godina u rodno mesto, zatiče svoju kuću koja je potpuno u ruševini, i otkriva drvo iz kolevke deteta... Ima mnogo takvih događaja. A to su bile osobe koje su jedino želele da žive normalan život. I stalno se pitam kakva je bila krivica tih ljudi da tako postradaju, da budu prognani iz domova, da im se kuće zapale, a pritom su preživeli pakao.
* Koje želje su vam poveravali ti ljudi?
- U početku, kada sam sretao te ljude, izbeglice, mnogi su želeli da se vrate na Kosovo, a onda se dogodio mart 2004. kada su se desila nova nasilja. U međuvremenu, deca su porasla u potpuno drugom okruženju od Kosova, i teško je vratiti ih ponovo... Najviše se divim onima koji su ostali na Kosovu. Oni su uspeli da iškoluju decu bez obzira na to što su ona morala da putuju i život im je stalno bio ugrožen. Oni zaslužuju najveće naše divljenje jer su ostali na poslednjem braniku.
* Ubijanje osiromašenim uranijumom nastavlja se, a vi predano istražujete posledice. Zašto je naša zemlja zasuta uranijumom?
- Zašto, zašto... Evropa je kao ostarela majka koja je pod dominacijom svog degenerika sina, a to su Sjedinjene Američke Države. Taj sin u svom ludilu izmišlja koješta, a Evropa kao majka koja ne može da odbije ludila i budalaštine deteta, dopušta to, ne uspeva da se odbrani. Tu je i ogromna propaganda koja je pratila sve. Isti je slučaj bio i u Iraku i poslednjim ratovima koje je Amerika sprovela. Na kraju, napravila je i najveću vojnu bazu na Kosovu - Bondstil.
SRBIJA ŽRTVA * Napisali ste da je Srbija napuštena od svih...
- Jugoslavija je bila kao brod koji tone, a svi miševi - bivši susedi, druge republike - beže. Srbija jedina nije pobegla nigde i ostala je natovarena tim bremenom. Oni koji su otišli imali su samo dobrobit i olakšice, a Srbija koja je ostala, imala je samo probleme i ima ih i dan-danas. Ne želim da demonizujem nijedan narod, ni Hrvate ni Albance, međutim činjenice govore da su svi oni na neki način profitirali, a jedino je Srbija stradala. To su sankcije, izbeglice, bolesti zbog osiromašenog uranijuma kojima je zasuta.
* Niste blagonakloni prema Evropskoj uniji?
- Evrope u političkom smislu nema, postoji samo u geografskom smislu. Dovoljno je da odemo na obalu Dunava i da vidimo tu moćnu reku koja teče kroz Evropu i apsolutno se ne može reći da Srbija nije u srcu Evrope. Stvara se lažna slika, a Evropska unija se ne brine o članicama zato što je taj savez zasnovan na ekonomskim interesima, ne podrazumeva ništa drugo.
* Evropa ostaje gluva na „urlike“ istine i pravde?
- U to se uveravamo svakog dana. Evropa je gluva i slepa na istinu. Svedoci smo da Evropa to ne želi da vidi. Primer je i „Slučaj Račak“ koji je falsifikovan i izmontiran. Španija i Italija razmišljaju vrlo ozbiljno o izlasku iz Evrope, iz tog bankarskog lanca, jer sve je ekonomsko pitanje, možda Grčka još ne. Ali potpuno je suludo da Srbija neprestano ima tu intenciju da uđe u nešto što je sklono raspadu.
* Kako doživljavate Kosovo?
- Jedno je Kosovo i Metohija. Upravo sama reč Metohija je simbolična i označava drevnost i vezanost za teritoriju i nastanak srednjovekovne države i manastira, i to je veoma važno. Tome hoću da posvetim doktorsku disertaciju koju spremam.
* Pišete da je u narko-državi Kosova mafija ušla u sve pore društva.
- Sada vidim da varvarstvo pobeđuje kulturu. Nažalost, današnji varvari na Kosovu ne samo što uništavaju srpsko kulturno dobro, manastire, kuće, prave od ljudi taoce u malim enklavama, nego zapravo rade nešto mnogo perfidnije - pokušavaju da izbrišu memoriju, sećanje na srpske korene na Kosovu i Metohiji. Nije čudno što je NATO uspostavio savez sa kriminalcima umesto sa drugom stranom, prvo sa Rugovom, pa sa ovima dalje...

ŽIVOTNI IZBOR U Knjizi „Jedan osmeh za svaku suzu“, Di Meo opisuje kako je 1999. godine, umesto na fudbalsku utakmicu otišao na proteste zbog NATO bombardovanja.
- Bio je to izbor svakog normalnog čoveka. To je bilo životno opredeljenje, morate da izaberete pravu stranu u pravom trenutku. Ta priča završava se tako što je moj tim izgubio utakmicu jer je igra bila nameštena, od mnogo jačih timova i uprava. Bilo je u tome simbolike: kako moćnici odrede tako će biti, neko će izgubiti utakmicu, neko rat. Odatle je počela priča koja traje do danas, kada sam se priključio da kao volonter pomažem Srbima na Kosovu - kaže Di Meo.

* Zašto?
- Pa zato što kriminalci bolje kontrolišu teritoriju. Rugova je iskorišćen u propagandne svrhe, bio je predstavljen kao neko ko je pacifista, a onda su dalje prešli na novije - Tačija i ostale. Veliki novinar sa „Rai tre“ Rikardo Jakona napravio je paralelu izemeđu Kosova danas i Avganstana, i tog narko-biznisa koji se odvija, o putu droge.
* Da li ste u Italiji samljeni u ovakvom mišljenju?
- Naprotiv, ima puno ljudi koji misle kao i ja, i znaju istinu. Ali javne ličnosti, pogotovo novinari koji žele da naprave karijeru u Italiji, ne mogu uvek da kažu istinu zato što je to demokratija koja to ne dozvoljava. Ista stvar kao i svuda: ako imaš za vratom onoga za koga radiš, koji te plaća, koji je jak i traži od tebe da budeš politički korektan, onda ne možeš da pričaš o istini. Istinu plasira i objavljuje poneki časopis sa malim tiražom. Neki stariji italijanski političari, mnogo iskusniji, vezani za NATO, imaju dobru parolu i dobro indoktriniraju mlađe kolege.
Kažu: „Možeš da pričaš jednu glupost i da je stalno ponavljaš, i onda će ona na kraju da postane istina i ljudi će da počnu da veruju u nju“. Kad je počelo bombardovanje mala partija levice pozvala je na proteste, ali umesto da bude dva miliona ljudi na ulicama, bilo je dve hiljade. Niko nije imun na NATO, svi su pod kontrolom Velikog Brata.
* U tom maniru čujemo i priče o albanskom svojatanju srpskih manastira?
- Upravo je to poenta, taj varvarizam, namera da se prisvoji tuđa istorija. Svoj doktorski rad upravo počinjem istraživanjem o tome. Pre tri godine, na fakultetu gde radim, jedan albanski student počeo je svoj doktorat upravo suprotnom tezom, pokušavajući da pokaže kako su svi srpski pravoslavni manastiri u stvari albanski. Na svu sreću, univerzitet je tezu Albanca zaustavio, jer istoriju moraš da dokažeš, ne možeš da pričaš fantazije.

* Kada će konačno da se promeni slika da su Srbi varvari? - Prošlo je četrnaest godina kako dolazimo ovde i pokušavamo da prenesemo istinu o Srbima i tačne informacije o Srbiji. Bila je dovoljna jedna utakmica u Đenovi, Italija-Srbija, fudbalsko veče da se slika koju gradiš godinama sruši preko noći. Kada su Italijani videli šta rade srpski navijači, odmah su mi rekli: „Eto vidiš, to su srpski varvari.“ Jednom sam u provincijskom gradu u Italiji promovisao knjigu i prikazao jednočasovni dokumentarni film o Srbima sa Kosova. Ustao je posetilac i rekao: „Pa dobro, ali šta je bilo u Srebrenici?“ Pitao sam ga: „Pa dobro, šta ti znaš o tome?“ - „Kako šta znam, svi kažu da su Srbi tamo počinili genocid.“ Hoću da kažem da je veoma teško odbraniti istinu, potrebno je da provedeš godine i godine učenja, rada, iznošenja podataka, ali zato kada propagiraš neistinu i hoćeš da je nametneš kao opšteprihvaćeno mišljenje, to je vrlo lako, pogotovo kad imaš čitav aparat iza sebe.